Biogradska gora

Nacionalni park Biogradska gora nalazi se u centralnom dijelu planinskog masiva Bjelasice, između rijeka Tare i Lima. Najveći dio Parka čini rezervat prašume (zauzima površinu od 1600 hektara i jedan je od poslednja tri u Evropi), u slivu Biogradske rijeke i Jezerštice i predstavlja jedno od najstarijih zaštićenih područja na svijetu (još od davne 1878. godine), poznat kao „Knjažev zabran“ ili „Branik“. Starost pojedinih stabala prašume, procjenjena je na preko 500 godina, od kojih su neka i preko 60m visine. Prelijepo jezero okruženo fantastičnom prašumom. Oni koji vole hajking mogu još bolje da iskuse ovaj raj za fotografe. Stvarno predivan nacionalni rezervat sa obilježenim stazama, oblastima za piknik i klupama. Veoma dobro održavan.

U srcu prašume smestilo se prekrasno Biogradsko jezero, najveće i najpoznatije u nizu ledničkih jezera na području nacionalnog parka. U bistroj jezerskoj vodi ogleda se sva lepota drevne šume dajući joj modro-zelenu boju i čineći pejzaž takvim da ostavlja utisak duboke impresije.

U Parku postoje 26 odvojenih zajednica biljaka, sa oko 2.000 biljnih vrsta, među kojima je 20% endema Balkanskog poluostrva i oko 90 vrsta drveća. Raznovrstan je i životinjski svijet sa 200 vrsta ptica, 80 vrsta leptira, 350 vrsta insekata i tipičnim sisarima (vuk, medvjed, lisica, srna, vjeverica, puh).

Znamenitosti prašumskog rezervata, ostale prirodne vrednosti i pejzažne lepote nacionalnog parka kandiduju ovo područje za uključenje u Svetsku prirodnu baštinu i međunarodni ekološki program „Čovek i biosfera“.

Kolašin

Kolasin je grad koji su osnovali Turci u XVII veku. Pored njega protice uvek nemirna rijeka Tara, kao i rijeka Moraca, a sa svih strana okruzen je planinama. Sinjajevina, Bjelasica, Kljuc i Vucje unjedrili su ovaj mali grad. Kolasin se nalazi na 954m nadmorske visine i nudi odlican odmor, kako zimi, tako i ljeti. Zbog svoje nadmorske visine i povoljne klime, Kolasin se svrstava u vazdusne banje. Posebnu atrakciju za turiste, predstavlja Biogradsko jezero koje se nalazi u Nacionalnom parku „Biogradska gora“ koja je jedna od 3 ocuvane prasume u Evropi. Biogradsko jezero se nalazi na 1094m nadmorske visine, a oko njega su uredjene pjesacke staze. Podrucje opstine Kolasin uglavnom se pruza na sredisnjem dijelu republike Crne Gore u srednjim i gornjim tokovima rijeka Tare i Morace na ukupnoj povrsini od oko 900 km2. U ovoj opstini ima oko 12.000 stanovnika, a u samom gradu Kolasinu, sredistu opstine, oko 6.000 stanovnika.

Na kolasinskom podrucju susrecu se razliciti oblici reljefa koji ovaj kraj cine jednim od najzivopisnijih i naljepsih na ovom dijelu Balkanskog poluostrva. Ovim podrucjem pruzaju se planinski grebeni Sinjajevine, Bjelasice, Kljuca, Kape moracke itd. Ovo su planine koje obiluju bogatstvom i diverzitetom povrsi, iznad kojih se izdizu vrhovi mahom iznad 2.000 metara nadmorske visine. Medji napoznaijima su Jablanov vrh na Sinjajevini (2203 metara nadmorske visine), Troglava na Bjelasici (2075 metara nadmorske visine), Zekova glava na istoj planini (2116 metara nadmorske visine) i Kapa moracka (2227 metara nadmorske visine).

Za posebno bogatstvo ovog kraja u pogledu prirode pobrinule su se rijeke Tara, Moraca i njihove pritoke, mahom kanjonskog karaktera. Njihova odlika su duboko usjecena korita, i interesantni rijecni tokovi, bogati brzacima i vodopadima. Za ljepotu Tare i njenu kanjonsku dolinu zna se u svjetskim razmjerama. Izvoriste Morace je pod obroncima Javorja, a duzina kanjona od preko 35 kilometara, cija je dubina na pojedinim mjestima i preko 1.000 metara jedna je od najpoznatijih prirodnih odlika ovog kraja. Strme i visoke litice izdizu se iznad brze i hladne Morace cineci dozivljaj putovanja kroz kanjon neopisivo lijepim i jedinstvenim. Od rjecnih kanjona nadrealnom ljepotom istice se i kanjon rijeke Mrtvice koji na duzini od 9 kilometara pruza uzivanje malobrojnim ljudima koji ga tokom godine posjete. Obale rijeke su okomito strme i visoke, a na njima se nalaze brojne endemske biljne vrste u vidu rastinja koje karakterise ovo podrucje. Gotovo donedavno ovo podrucje je bilo nepoznato i nepristupacno, a i danas se do njega stize malo poznatim i jedva prohodnim stazama.
Na planini Trebješu, na visini od 1687 metara nadmorske visine, nalaze se Kapetanovo jezero, i Brnjicko jezero, nevelike, ali lijepe vodene povrsine.

Žabljak

Grad Žabljak nalazi se na sjeverozapadu Crne Gore, u srcu Durmitorskog područja, na visini od 1450 metara nadmorske visine i predstavlja najvisočije urbano naselje na Balkanu. Smješteno je u podnožju Durmitora i okruženo sa 23 planinska vrha od preko 2200 metara, sa 18 planinskih jezera i kanjonom rijeke Tare, najdubljim u Evropi. Danas u Žabljaku i okolini živi preko 4500 stanovnika.

Prvi slovenski naziv ovoga mjesta bio je “Varezina voda”, vjerovarno zbog jakog izvora pitke vode, oko koga se i formiralo naselje. Kasnije, dobija naziv “Hanovi” ili izvorno “Anovi”, gdje su odmarali trgovački karavani. Današnji naziv Žabljak dobija zvanično 1870. god., kada je u istom danu započeta izgradnja crkve, škole i kapetanskog doma. U ratnim danima i pustošenjima stare građevine su nestale. Ostala je samo Crkva Sv. Preobraženja, podignuta u čast pobjede nad Turcima, 1862. godine. Nastanak Žabljaka pratio je i začetak nekoliko trgovačkih i zanatskih radnji i kafana. Tako je, već osamdesetih godina 19 vijeka, Žabljak predstavljao i neku vrstu tržista, što je uticalo da postepeno počne preuzimati ulogu upravnog središta durmitorskog regiona.

U periodu prije Drugog svjetskog rata, Žabljak je predstavljao varošicu sa tipično planinskom arhitekturom. Već u tom periodu, jedinstvena priroda počinje da privlači veliki broj turista iz tadašnje Kraljevine Jugoslavije, ali i iz inostranstva. Posebno su, zbog svojih veza sa Crnom Gorom, bili brojni gosti iz Italije. Osim veličanstvenog prirodnog ambijenta, bogatstvo ovoga područja životinjskim svijetom i pogodnostima, koje pruža za lov i ribolov, dovodi na Žabljak i dosta zaljubljenika u ovu vrstu sporta.

Tokom Drugog svjetskog rata, varošica je bila spaljena. Spaljeni su svi domovi, ustanove i ništa od ovog malog planinskog naselja nije ostalo, osim loma i zgarišta. Od tada, pa sve do današnjih dana, Žabljak se gradio i izgrađivao i postao centar zimskog turizma u Crnoj Gori. Jedinstvena i raznolika prirodna bogatstva, na ovako malom prostoru, preporučili su Žabljak za ekološku prijestonicu prve ekološke države na Svijetu. Poslanici Skupštine Crne Gore, opijeni svježim planinskim zrakom, na vanrednoj sjednici, odžanoj pod vedrim nebom, donijeli su odluku o proglašenju Crne Gore za prvu ekološku državu i jednoglasno izabrali Žabljak za njenu prijestonicu.